Pokajanje Put Ka Obnovljenju Uma i Nanovorođenju
Pokajanje je ono šta mi treba da imamo, Gospod od nas nije tražio kajane, to je đavo nama usput podnetnuo. A razlika između pokajanja i kajana je kao razlika između svetla i tame, između dana i noći. Kajanje je krivljene samoga sebe za svoje greške i sa sobom donosi osećanje kajanja, koje je suprotno osećanju životne radosti koja je dar od Boga.
Jer bez osećanja životne radosti mi umiremo i znajući to đavo nam podmeće kajanje; taj otrov uništava životnu radost i vodi nas u smrt.
Pokajanje je čin kojim se mi svojom voljom okrećemo od zla koje smo činili i počinjemo da činimo dobro onako kako je Hristos govorio. Čineći dobro mi prestajemo da sebe krivimo za svoje grehe jer mi više nismo onaj stari zli čovek, već smo se rodili kao jedan novi čovek, i taj novi čovek više nije kriv za grehe onoga starog, zlog čoveka.
Činjenje dobra će ponovo u nama iskopati izvor životne radosti i vaskrsnuti nas u život. Nemojte se kajati i kajući se kriviti sebe, nego se pokajte i pređite iz tame u svetlost Hristovu; on će se useliti u vas i biti u vama izvor životne radosti.
Ljudi obično mešaju pokajanje i kajanje pa misle da ako se u svom umu pokaju za nešto što su uradili da je to pokajanje. Pokajati se u mislima i pokajati se delima nije isto. Jer ako se pokajemo u mislima mi nemamo nikakvu korist; jer samo kada nešto radimo od svoje volje dolazi do promene uma.
Sama reč pokajanje ima dva dela, Po i Kajanje; tako da možemo da razumemo da je pokajanje nešto što dolazi posle kajanja. A to što dolazi posle kajanja su naša dobra dela kojima sebe ispravljamo u odnosu na zlo koje smo činili.
Naš intelekt , taj đavo u nama, često zna da nas prevari kada su u pitanju dela pokajanja; Čovek počne da čini dobra dela ali samo onako formalno, a unutra počne da osuđuje onoga prema kome je dobar. Često nađemo neku računicu za svoja dobra dela tako da nam se to ipak isplati. Očekujemo od ljudi da nam na neki način vrate za dobro koje smo učinili.
Zato treba paziti sa kakvim mislima činimo dobra dela; jer ako u nama nema radosti dok činimo dobro, nego osećamo tegobu, nelagodu ili bilo koje loše osećanje. To je onda znak da naš intelekt potkrada naše namere, pa se nama čini da smo uradili nešto dobro, a u stvari i dalje činimo zlo samo uvijeno u masku dobra.
Desi se da čovek priđe prosjaku da mu da neku paru a u sebi misli; ko zna možda on ima i više od mene a ovamo se obukao u pocepano da bi iskamčio milostinju. Zato treba paziti sa kakvim mislima činimo dobra dela, jar ako iza dobrog dela stoji loša misao ili namera, onda je to zlo zavijeno u omot dobra.
Dobro delo je samo ono delo koje činimo s radošću i iz ljubavi prema bližnjima. Pokajanje je čin kojim mi dolazimo do obnove svoga uma i postajemo čovek koji više nije sluga svoga intelekta već gospodar svoga uma.
Pokajanje je način da ljudi poveruju da im je oprošteno
Zašto ljudi ne mogu poverovati da im je oprošteno?
Zato što se oni kaju za svoje grehe, i ispovedaju te svoje grehe, ali se nisu pokajali za svoje grehe. Jer pokajanje je čin kojim se mi okrećemo od zla i počinjemo činiti dobro. I kad mi to čvrsto rešimo, i krenemo tim putem mi se menjamo i rađamo se kao jedan novi čovek. Onaj stari sa svojim gresima je umro a rodio se jedan novi.
A taj novi više nije kriv za grehe onoga zlog koji je umro. Tek tada je čovek sposoban da primi oproštenje od Boga i da prestane da se oseća prezrenim i da se kaje za grehe onoga zlog koji je umro. Znači Bog je sposoban sve nam oprostiti a pokajanjem mi stičemo sposobnost da prihvatimo taj oproštaj. Dakle bez pokajanja nema nanovnog rođenja i mi sebi ne možemo prihvatiti da su nam gresi oprošteni
Nije tačno da greh nije prepreka, on i jeste glavna prepreka onima koji se nisu nanovo rodili kao jedan nov čovek. I dokle god su onaj stari čovek greh je prepreka iako su ga ispovedili. Uzalud je ispovest i oproštaj greha od sveštenika ako se čovek ne pokaje.